Down in the depths of my fiery home The summons bell will chime Tempting you and all the earth to join our sinful kind There is a job to be done and I'm the one You people make me do it Now it is time for your fate and I won't hesitate to pull you down into this pit
So come on Jump in the Fire So come on Jump in the Fire
With hell in my eyes and with death in my veins The end is closing in Feeding on the minds of man and from their souls within My disciples all shout to search you out And they always shall obey Follow me now my child not the meek or the mild But do just as I say
So come on Jump in the Fire So come on Jump in the Fire
Jump by your will or be taken by force I'll get you either way Trying to keep the hellfire lit I am stalking you as prey Living your life as me I am you you see There is part of me in everyone So reach down grab my hand walk with me through the land Come home where you belong
So come on Jump in the Fire So come on Jump in the Fire
So come on Jump in the Fire So come on Jump in the Fire
With hell in my eyes and with death in my veins The end is closing in........and.... Jump by your will or be taken by force I'll get you either way......asocijacija grilanje,janjetina...32 :)
"Meni tog chasa nishta nije bilo jasno, punim sam pluchima hvatao zrak i po prvi put se nalazio pred zhivotnim paradoksom: svijet u kojem sam se zatekao bio je grozan iako ga nisam mogao usporedjivati sa drugim svjetovima, ali me neki vrag tjerao da dishem…"
Interesantan citat! Po Jergovichu je zhivotni paradoks punopluchno udisanje zraka kojeg preziresh - po meni je zhivotni paradoks ovaj koncept grozote bez konteksta, bez komparacije. Kako moze dobro biti objektivno, univerzalno i svemochno ako ne postoji i loshe sa kim se mozhe uporediti? kako mozhe svijet biti tako i tako grozan ako nema boljih i loshijih od njega - jer ako ga se nema sa chim usporedjivati onda on nije ni dopbar ni losh nego je jednostavno kakav jeste. Ima uvijek neshto za usporedioti, neshto shto nam odjene stvari kontekstom, perspektiva, pa makar i izmishljena i lazhna.
Perspektivno: neusporedba sa drugim svjetovima je pomenuta kao isprika zbog (trenutnog) nedostatka dublje elaboracije u jednom smjeru, poshto je ovaj prvi sebichnim shapama grabio naprijed. Koncept grozote (bez konteksta), bio paradoks ili ipak samo bio, je odijelo. To mogu da kazhem; jer sam se i ja, kao i J. rodila zgrazhena. Predpostavlam da su i njega kao i mene lupali po guzi, prije nego sto je uspio da prevari svoja plucha da pochnu da dishu zrak koji prezire. Bez obzira shto nisam imala ogledalo pri ruci znala sam da sam se rodila plava. Kad je on preprichavao svoj dozhivljaj roditeljima i prijateljima, bili su ubijedjeni da izmishlja da je vech ”s prvim plachem pocheo donositi ontoloshe zakljuche”. Znam, slazhem se, prvi plach i ontoloshi zakljuchak u istoj rechenici zvuchi smijeshno. Rijechi bi trebale da nam pomazhu da odjenemo unutrashnjost a ne da nas udaljavaju od iste. Koncept grozote i osjechaj ”groze” se razlikuju jedan od drugog ali nisu iskljuchivi, stim shto je jedan mozhda stariji od drugog. ”Groza” - nespretna ikebana gadjenja, straha, otkinutosti i jeze, nazhalost, moze da savlada tijelo bez plachanja carine intelektu i razumu. A stha je s bichem; da li ono gura disanje ili disanje gura njega?! I onda J. nastavlja: ”S godinama sam se smirio, shvatajuchi da je ovaj Svijet, o kojem sam vech neshto znao i mogao sam ga usporedjivati sa vlastitim iskustvima, a onda i sa snovima, utemeljen na nepovjerenju i na neobichnoj ljudskoj sklonosti da vas smatraju potpunom budalom chim govorite istinu…"
Po meni, zhivotni paradoks, osim udisanja zraka kojeg preziresh, je stravicha zhelja (i moja i tvoja i njegova!) da na ovaj isti, (ne)uporedjeni svijet, osudimo josh jedno novo biche. U skladu sa mojom urodjenom sebichnosti, na to nemam nishta drugo da kazhem nego: ” *uck it! Jump in the fire!”
Groza,ili strava, "mozhe da savlada tijelo pez plachanja carine intelektu i razumu". Hmmm.
Jeste! Ali!!! Da li je to BASH tako?
Groza je u toj rechenici oznachena kao emocija a emocije su u toj istoj rechenici oznachene kao tjelesne senzacije. Kao neshto shto nam se desi, katkada i nezavisno od nashih namjera i dijela. OK! Ali emocija je josh neshto vishe. Poput ljubavi, mrzhnje ili kojegod druge emocije nama ljudima je prvo potrebna institucija - kao platforma - gdje te emocije mogu da bitishu- Institucije na koje aludiram su, brak, familija (bracha, sestre, mama, tata), prijateljstvo, poznanstvo, kolektiv, kolegijum, partija, stil, etnicitet, nacija itd. Emocije su dakle intersubjektivni fenomen - samo moguch medju subjektima a nikad solo. Nije legitiman kontraargument da chovjek mozhe da plache sam u sobi ili da se sam raduje zalasku sunca. Nije legitiman zbog vishe stvari.
Uzmimo na primjer ljudsku percepciju - sve vrste percepcije su konstantno filtrirane i konrolirane kroz nashe reflektivno razmishljanje, tj kroz nashe verbalne i direktno pristupachne misli. Spoznaja svijeta oko nas i nas u tom svijetu behara u napetosti izmedju nasheg reflexivnog navigiranja sa nashim bitisanjem u svijetu i nashih dinamichnih i sveobuhvatnih emocionalnih osobitih sklonosti. Zhive, bistre percepcije, isto kao i nedostatak njih, su snabdjevene koncepcijom, navigirane i manipulirane i napunjene znachenjem i smislom u dnevnom zhivotnom iskustvu i kroz dnevno zhivotno iskustvo- koncept koji je najlakshi za shvatiti kao podijeljen u tvije glavne kategorije:
1) Refleksivno, svjesno iskustvo (dozhivljavanje). Ovo je shirok pojam koji oznachava svjesno rukovanje sa napetoshchu izmedju "sebe" i "svijeta" uz pomoch verbalne misli,(Reddy 1999: 266). 2) Neopazheno iskustvo - iako ni na koji nachin manje stvaran, ova vrsta iskustva oznachava sveobuhvatnu sedimentaciju svakodnevnog kognitivno aktivnog i direktno pristupachnog znanja i spoznavanja u veliku i shiroku pozadinu neverbalne i trenutno manje pristupachne misli: “It is too difficult for attention to cover all the terrain of thought that may be activated by varying circumstances […]”, (Reddy 1999:271). Ovo neopazheno iskustvo se ne smije shvatiti kao pasivna vrsta bitisanja. Naprotiv, ono se dozhivljava koz koncept emocija kao “[…] attempts to translate into words […] nonverbal events that are occurring in […] this background”, (Reddy 1999: 267). Dakle, emocije su neshto shto se odigrava, ne samo od sebe, nego od nas agenta, aktora. Emocije se odigravaju na dva nachina istovremeno koji se nadopunjuju - to je istovremena potraga za idiomom za kontrolu i modifikaciju nashih emocija i potraga za emocijama za kontrolu i modifikaciju nashih akcija,(Reddy 1999: 264). To se zove "to feel-think" (Wikan 1989: 296), dakle osjechati-razmishljati i ta strategija je duplo usidrena - za individualni osjechaj "sebe" ali isto i za dati, neophodnu dok ne dovoljnu, sociokulturalnu platformu (institucija kao navedeno gore) bez koje emocije ne bi bile moguche. U svakom sluchaju, veza izmedju senzornog iskustva i dozhivljavanja svijeta (dodir, miris, ukus, vid itd) is a two-way connection. Kako nasha senzorna dozhivljavanja sviraju upechatljiv valcer på tipkama nashih emocije tako i nashe emocije rezultiraju u tjelesne fizichke senzacije neverbalnog karaktera kao npr osjechaj: “[…] electric current [being spread] through the body”, (MacPhee 2003: 57). Ove dvije kategorije percepcije - reflexivna i neopazhena iskustva - se de facto ne mogu razdvojiti poshto chine dvije strane jedne cjeline.
Chak i ako zamislimo posljednju osobu na svijetu bukvalna um bi mogla da protestira i da kazhe da odsustvo drugih ljudi ne mora da znachi i odsustvo emocija. Ali ovaj argument gubi moch prilichno brzo - neophodna institucija se brzo mozhe proshiriti van rama medjuljudske relacionalne logike na relaciju izmedju posljednje osobe i, npr, zhivotinja, mjesta, fiktivnih fihura, vizija itd. I ovo je shto se deshava kad se granice izmedju chovjek/zhivotinja, tijelo/mashina izbrishu. Ova spoznaja nas vodi do novih zakljuchaka i dobar je primjer moguchnosti ne-samo-ljudskih sociokulturalnih institucija gdje su emocije odigrane (djelovane) a nasha djela osjechana - gdje su razmishljane-osjechane akcije intersubjektivno dijeljene.
8 kommentarer:
JUMP IN THE FIRE
Down in the depths of my fiery home
The summons bell will chime
Tempting you and all the earth
to join our sinful kind
There is a job to be done and I'm the one
You people make me do it
Now it is time for your fate and I won't hesitate
to pull you down into this pit
So come on
Jump in the Fire
So come on
Jump in the Fire
With hell in my eyes and with death in my veins
The end is closing in
Feeding on the minds of man
and from their souls within
My disciples all shout to search you out
And they always shall obey
Follow me now my child not the meek or the mild
But do just as I say
So come on
Jump in the Fire
So come on
Jump in the Fire
Jump by your will or be taken by force
I'll get you either way
Trying to keep the hellfire lit
I am stalking you as prey
Living your life as me I am you you see
There is part of me in everyone
So reach down grab my hand walk with me through the land
Come home where you belong
So come on
Jump in the Fire
So come on
Jump in the Fire
So come on
Jump in the Fire
So come on
Jump in the Fire
C'mon jump baby now!
METALLICA
koja bi slika mogla da ide uz ove rijeci?
With hell in my eyes and with death in my veins
The end is closing in........and....
Jump by your will or be taken by force
I'll get you either way......asocijacija grilanje,janjetina...32 :)
Karate Kid
"Meni tog chasa nishta nije bilo jasno, punim sam pluchima hvatao zrak i po prvi put se nalazio pred zhivotnim paradoksom: svijet u kojem sam se zatekao bio je grozan iako ga nisam mogao usporedjivati sa drugim svjetovima, ali me neki vrag tjerao da dishem…"
M. Jergovich – Mama Leone
Interesantan citat! Po Jergovichu je zhivotni paradoks punopluchno udisanje zraka kojeg preziresh - po meni je zhivotni paradoks ovaj koncept grozote bez konteksta, bez komparacije. Kako moze dobro biti objektivno, univerzalno i svemochno ako ne postoji i loshe sa kim se mozhe uporediti? kako mozhe svijet biti tako i tako grozan ako nema boljih i loshijih od njega - jer ako ga se nema sa chim usporedjivati onda on nije ni dopbar ni losh nego je jednostavno kakav jeste. Ima uvijek neshto za usporedioti, neshto shto nam odjene stvari kontekstom, perspektiva, pa makar i izmishljena i lazhna.
Perspektivno: neusporedba sa drugim svjetovima je pomenuta kao isprika zbog (trenutnog) nedostatka dublje elaboracije u jednom smjeru, poshto je ovaj prvi sebichnim shapama grabio naprijed. Koncept grozote (bez konteksta), bio paradoks ili ipak samo bio, je odijelo. To mogu da kazhem; jer sam se i ja, kao i J. rodila zgrazhena. Predpostavlam da su i njega kao i mene lupali po guzi, prije nego sto je uspio da prevari svoja plucha da pochnu da dishu zrak koji prezire. Bez obzira shto nisam imala ogledalo pri ruci znala sam da sam se rodila plava. Kad je on preprichavao svoj dozhivljaj roditeljima i prijateljima, bili su ubijedjeni da izmishlja da je vech ”s prvim plachem pocheo donositi ontoloshe zakljuche”. Znam, slazhem se, prvi plach i ontoloshi zakljuchak u istoj rechenici zvuchi smijeshno. Rijechi bi trebale da nam pomazhu da odjenemo unutrashnjost a ne da nas udaljavaju od iste. Koncept grozote i osjechaj ”groze” se razlikuju jedan od drugog ali nisu iskljuchivi, stim shto je jedan mozhda stariji od drugog. ”Groza” - nespretna ikebana gadjenja, straha, otkinutosti i jeze, nazhalost, moze da savlada tijelo bez plachanja carine intelektu i razumu. A stha je s bichem; da li ono gura disanje ili disanje gura njega?!
I onda J. nastavlja: ”S godinama sam se smirio, shvatajuchi da je ovaj Svijet, o kojem sam vech neshto znao i mogao sam ga usporedjivati sa vlastitim iskustvima, a onda i sa snovima, utemeljen na nepovjerenju i na neobichnoj ljudskoj sklonosti da vas smatraju potpunom budalom chim govorite istinu…"
Po meni, zhivotni paradoks, osim udisanja zraka kojeg preziresh, je stravicha zhelja (i moja i tvoja i njegova!) da na ovaj isti, (ne)uporedjeni svijet, osudimo josh jedno novo biche. U skladu sa mojom urodjenom sebichnosti, na to nemam nishta drugo da kazhem nego: ” *uck it! Jump in the fire!”
Groza,ili strava, "mozhe da savlada tijelo pez plachanja carine intelektu i razumu". Hmmm.
Jeste!
Ali!!!
Da li je to BASH tako?
Groza je u toj rechenici oznachena kao emocija a emocije su u toj istoj rechenici oznachene kao tjelesne senzacije. Kao neshto shto nam se desi, katkada i nezavisno od nashih namjera i dijela. OK! Ali emocija je josh neshto vishe. Poput ljubavi, mrzhnje ili kojegod druge emocije nama ljudima je prvo potrebna institucija - kao platforma - gdje te emocije mogu da bitishu- Institucije na koje aludiram su, brak, familija (bracha, sestre, mama, tata), prijateljstvo, poznanstvo, kolektiv, kolegijum, partija, stil, etnicitet, nacija itd. Emocije su dakle intersubjektivni fenomen - samo moguch medju subjektima a nikad solo. Nije legitiman kontraargument da chovjek mozhe da plache sam u sobi ili da se sam raduje zalasku sunca. Nije legitiman zbog vishe stvari.
Uzmimo na primjer ljudsku percepciju - sve vrste percepcije su konstantno filtrirane i konrolirane kroz nashe reflektivno razmishljanje, tj kroz nashe verbalne i direktno pristupachne misli. Spoznaja svijeta oko nas i nas u tom svijetu behara u napetosti izmedju nasheg reflexivnog navigiranja sa nashim bitisanjem u svijetu i nashih dinamichnih i sveobuhvatnih emocionalnih osobitih sklonosti. Zhive, bistre percepcije, isto kao i nedostatak njih, su snabdjevene koncepcijom, navigirane i manipulirane i napunjene znachenjem i smislom u dnevnom zhivotnom iskustvu i kroz dnevno zhivotno iskustvo- koncept koji je najlakshi za shvatiti kao podijeljen u tvije glavne kategorije:
1) Refleksivno, svjesno iskustvo (dozhivljavanje). Ovo je shirok pojam koji oznachava svjesno rukovanje sa napetoshchu izmedju "sebe" i "svijeta" uz pomoch verbalne misli,(Reddy 1999: 266).
2) Neopazheno iskustvo - iako ni na koji nachin manje stvaran, ova vrsta iskustva oznachava sveobuhvatnu sedimentaciju svakodnevnog kognitivno aktivnog i direktno pristupachnog znanja i spoznavanja u veliku i shiroku pozadinu neverbalne i trenutno manje pristupachne misli: “It is too difficult for attention to cover all the terrain of thought that may be activated by varying circumstances […]”, (Reddy 1999:271). Ovo neopazheno iskustvo se ne smije shvatiti kao pasivna vrsta bitisanja. Naprotiv, ono se dozhivljava koz koncept emocija kao “[…] attempts to translate into words […] nonverbal events that are occurring in […] this background”, (Reddy 1999: 267). Dakle, emocije su neshto shto se odigrava, ne samo od sebe, nego od nas agenta, aktora. Emocije se odigravaju na dva nachina istovremeno koji se nadopunjuju - to je istovremena potraga za idiomom za kontrolu i modifikaciju nashih emocija i potraga za emocijama za kontrolu i modifikaciju nashih akcija,(Reddy 1999: 264). To se zove "to feel-think" (Wikan 1989: 296), dakle osjechati-razmishljati i ta strategija je duplo usidrena - za individualni osjechaj "sebe" ali isto i za dati, neophodnu dok ne dovoljnu, sociokulturalnu platformu (institucija kao navedeno gore) bez koje emocije ne bi bile moguche.
U svakom sluchaju, veza izmedju senzornog iskustva i dozhivljavanja svijeta (dodir, miris, ukus, vid itd) is a two-way connection. Kako nasha senzorna dozhivljavanja sviraju upechatljiv valcer på tipkama nashih emocije tako i nashe emocije rezultiraju u tjelesne fizichke senzacije neverbalnog karaktera kao npr osjechaj: “[…] electric current [being spread] through the body”, (MacPhee 2003: 57). Ove dvije kategorije percepcije - reflexivna i neopazhena iskustva - se de facto ne mogu razdvojiti poshto chine dvije strane jedne cjeline.
Chak i ako zamislimo posljednju osobu na svijetu bukvalna um bi mogla da protestira i da kazhe da odsustvo drugih ljudi ne mora da znachi i odsustvo emocija. Ali ovaj argument gubi moch prilichno brzo - neophodna institucija se brzo mozhe proshiriti van rama medjuljudske relacionalne logike na relaciju izmedju posljednje osobe i, npr, zhivotinja, mjesta, fiktivnih fihura, vizija itd. I ovo je shto se deshava kad se granice izmedju chovjek/zhivotinja, tijelo/mashina izbrishu. Ova spoznaja nas vodi do novih zakljuchaka i dobar je primjer moguchnosti ne-samo-ljudskih sociokulturalnih institucija gdje su emocije odigrane (djelovane) a nasha djela osjechana - gdje su razmishljane-osjechane akcije intersubjektivno dijeljene.
"Happiness is only real when shared"
Post a Comment